Većina vukova u Hrvatskoj ne uspije ostvariti svoj smisao da odrastu, osnuju svoj čopor i odnjeguju mlade vučiće, nedvojbeno je ali i neveselo iskustvo dugogodišnjeg istraživača Josipa Kusaka s Veterinarskog fakulteta u Zagrebu.
Unatoč činjenici da je vuk kao zaštićena vrsta stekao pravnu individualnost, u hrvatskoj javnosti o njemu još uvijek vladaju stereotipi koji odobravaju njegovo nekontrolirano ubijanje.
U očekivanju mjerodavnih odgovora i svestrano osvijetljenih problema o upravljanju vukom u Hrvatskoj, Hina donosi tri priče Josipa Kusaka o sudbinama tri vuka: Hilde, Maxa i Eve. On ih je godinama pratio putem radijske ogrlice ili je slijedio njihove tjelesne tragove u prirodi, te svoja zapažanja pripovjedio Hini.
Mlada vučica Hilda nađena u ljeto 2002. godine u čoporu Risnjak. Dobila je ime po jedinoj ženskoj osobi u timu koji je uz Josipa Kusaka činilo još četvoro Norvežana. Bila je stara godinu i pol. Većina istraživača izbjegava davanje osobnih imena vukovima koje prate, umjesto običnog broja, jer se time suviše sprijateljuju sa životinjama. No, s vremenom, Hilda je prestala biti jedan od vukova koji su, eto, nosili radio-ogrlicu. "Ona je postala moj vuk", priča Kusak.
Hrvatski stručnjaci pratili su od 1998. do 2010. ukupno 27 vukova iz sedam različitih čopora tako što bi im stavili ogrlicu s radijskim odašiljačem. Prosječno su pratili njihova kretanja po 450 dana. Hilda je drugi vuk koji je dobio radio-ogrlicu u Gorskom kotaru i nadživjela je sve praćene vukove te dala obilje podataka o nizu aspekata vučjeg života.
Kusak je pratio njezino odvajanje od čopora, kaže, najopasnije vrijeme u životu svakog vuka. Kasnije, slijedio je njezine tragove u snijegu koju su je otkrili u društvu velikog vuka na području njezina rodnog čopora. Ondje su uspostavljali svoj teritorij. U razdoblju od 2004. do 2009., Hilda je okotila šest legla vučića. Kusak je upoznao neke od njezinih potomaka. Vukovi njezina čopora usmrtili su brojne jelene u Gorskom kotaru. "Pokupili" su i nekoliko pasa u selima na rubu šume, zbog čega je Kusak dobio brojne pritužbe ljutih mještana.
"Slušao sam mnogo zvučnih signala s njezine ogrlice. Nebrojeno je puta zavijanjem odgovorila na moje zavijanje, ali nikad je ponovo nisam vidio", kaže Kusak. Tijekom 2010. i 2011. godine događalo se nešto neobično. Hilda se držala postrani od čopora, boravila je sve vrijeme na rubu njegova teritorija. "Hvatao sam signal s ogrlice, ali je nisam mogao natjerati da odgovori na moje zavijanje. Pretpostavljam da me je predobro poznavala", zaključuje Kusak.
Vuk Max, koji je dobio ogrlicu u ljeto 2007. godine, najvjerojatnije je potjecao iz čopora Suho s granice Hrvatske i Slovenije. Čopor je u to vrijeme činilo šest vukova koji su se kretali teritorijem malo većim od 370 četvornih kilometara. Max je bio neobično društven vuk, mnogo lutao na duge izlete u svim smjerovima i, čini se, bio posvuda prihvaćen.
Prema rezultatima praćenja, Max je 60 posto vremena provodio u granicama Suho čopora. Posjećivao je i teritorij čopora Snježnik, na kome je i uhvaćen kad je dobio ogrlicu, a posjetio je nekoliko puta i jedan čopor vukova u Sloveniji. Gotovo trećinu praćenog vremena provo je u čoporu Risnjak, od početka rujna 2008. godine, kome se, po svemu sudeći, uspio pridružiti.
U literaturi su poznati slučajevi kad čopori prihvaćaju vukove strance, koji se čak privremeno ili trajno integriraju u nove čopore. Međutim, nije poznato da vuk koji se uspješno pridruži jednom čoporu, prelazi u neke duge čopore a da ga njegovi vukovi ne ubiju. To se događalo Maxu. Kroz blizu 400 dana praćenja, Max je prekrstario područje površine 1150 četvornih kilometara, što je do sada najveći životni prostor nekog vuka u Hrvatskoj.
Boravio je na području četiri poznata vučja čopora u Hrvatskoj i Sloveniji, te na još više od stotinu mjesta koja možda pripadaju nekim drugim čoporima. Njegova priča iznenada je završila 11. prosinca 2008., kada ga je Kusak, slijedeći signal s ogrlice, pronašao mrtvog. Max je ležao u prirodnom položaju, bez vidljivih ozljeda. Njegovo posljednje počivalište bilo je pod velikom jelom, na brežuljku usred teritorija čopora Risnjak. Prestao se kretati dvadesetak dana prije, a bio je živ do 28. studenoga u 00,45 sati. Tada se zauvijek umirio. Vukovi iz čopora Risnjak posjetili su ga jednom dok je još bio živ, a onda su ga ostavili.
Kusakova ispitivanja pokazala su da je Max uginuo od raširene infekcije lijeve stražnje noge. Nekrozu su uzrokovale anaerobne bakterije iz roda Clostridium, koje su mogle ući u tijelo vuka kroz malu rupicu na koži. Takva ranu Kusak je pronašao na Maxovoj nozi koju je zahvatila infekcija.
Kad su je seljaci pronašli, Vučica Eva je bila ukliještena u zamku za divlje svinje. Kako se pokušavala osloboditi, čelična omča joj se urezivala sve dublje oko struka, te joj nanijela teške ozljede. Bilo je 23. veljače 2005., nedaleko runovićkog zaseoka Sebišine kod Imotskoga.
Adam Baković, koju ju je pronašao, uspio ju je uz pomoć nekoliko susjeda osloboditi zamke i smjestio ju u svoju staju. Svako postavljanje čeličnih užadi u divljini, na stazama koje koriste životinje, strogo je zabranjeno i predstavlja najgori mogući način krivolova, upozorava Kusak. No, dodaje i da je to lijep primjer kako građani mogu doprinijeti očuvanju divljih vrsta i prirode u cjelini.
Dva dana vijest je putovala do Zagreba, a trećega je Josip Kusak stigao u Bakovićevu staju. Nakon što je anestezirao Evu, vidio je da se ozljeda od užeta širi oko cijelog tijela životinje, te da je infekcija već napredovala. Kirurško liječenje nastavio je u Veterinarskoj stanici u Imotskom, uz pomoć tamošnjih veterinara Luke Majića, Ivana Gudelja Ivanice, Perice Tucaka i Maria Maršića. Kirurški su je obradili i dali joj lijekove koji će povećati njezine šanse za preživljavanje. Te je večeri vučica dobila radio-ogrlicu za praćenje kretanja – i ime Eva – te odmah puštena na slobodu.
Unatoč teškim ozljedama Eva je smogla snage i kretala se do susjednog Imotsko-bekijskog polja, te provodila neko vrijeme na obroncima planine Osoje iznad Runovića. Stanovnici Sebišine čuli su zavijanje nekoliko vukova iz tog smjera, što bi moglo značiti da se Eva vratila u svoj čopor.
U petak 18. ožujka 2005. Josip Kusak je oko osam sati dobio prvi signal s Evine ogrlice u blizini Krivodola, na samom rubu Imotsko-bekijskog polja. Tijekom malo više od pet mjeseci njezina praćenja, njezin položaj je utvrđen ukupno 541 put, od čega malo manje od polovice u Hrvatskoj, a malo više od polovice u susjednoj Bosni i Hercegovini. U Hrvatskoj se zadržavala na manjem području oko Runovića i Imotskoga, dok je u Bosnu i Hercegovinu odlazila i do 80 kilometara u unutrašnjost do Tomislavgrada. No, najviše vremena provodila je na graničnom području. Veličina područja na kojem se vučica Eva kretala iznosila je je 640 četvornih kilometara, što je triput veća površina od prosječnog teritorija vučjih čopora u Hrvatskoj. Eva se bar dio vremena kretala i sama, pripremajući se da napusti svoj čopor. U kolovozu 2005. završilo je njezino praćenje, jer je Eva odstrijeljena na području Bosne i Hercegovine.
Osnovni cilj svakog vuka je da uz pomoć roditeljskog para vukova i starije braće odraste u rodnom čoporu i potom ga napusti. Nakon napuštanja čopora, mladi vuk luta i traži nesrodnog vuka suprotnog spola, s kojim pronalazi životni prostor i zasnova svoj čopor. Većina vukova u tome ne uspije, nego na razne načine strada, najčešće od čovjeka. Ove tri priče opisuju sudbine tri vuka od kojih je samo jedan imao sreće proživjeti pun život. Zapravo, od svih praćenih vukova u Hrvatskoj, to je uspjelo jedino vučici Hildi, zaključuje Josip Kusak.
Nema komentara :
Objavi komentar