Ovi psi su rijetkost. Dva su glavna razloga zašto. Prvi je to, što je najviše literature napisano na enleskom, njemačkom ili francuskom jeziku o engleskim (škotskim, irskim, vlaškim, sjevernoameričkim), njemačkim ili francuskim pasminama. Nema spomena o baštinjenim pasminama nekih (za njih) dalekih zemalja.
Pa i knjige na hrvatskom su uglavnom prijevodi! Drugi je, što 99% ljudi koji imaju goniče i tako i tako nisu te pse nabavili zato što su pročitali, čuli ili vidjeli na filmu kako su to odlični psi itd., već su ih nabavili zato što su imali iskustva u radu s njima, najčešće kao i njihovi očevi prije njih
Pasmina dolazi u nekoliko boja no najčešća je žutosiva ili zemljanosiva, u osnovi tamna sa paležom gdje su oznake paleža vrlo svijetlo obojeni a podjela na tamne i svijetle površine je gotovo identična kao kod balkanca (današnjeg srpskog goniča) kod kojeg je područje tamne boje smanjeno na sedlo, no katkad se proširi i na veću površinu kao kod sada izvanredno rijetkog planinskog goniča (onog koji je potomak negdašnjeg austro-ugarskog goniča, baš kao i današnje austrijske, slovačke i mađarske pasmine), sa bitnom osobinom da tamna područja nisu crna, već sivkasta. Ova siva nije zbog prosjedog, (G-) točkastog (T-) ili mramoriranog (Mm) faktora, već je duljina i prstenasto obojenje razlog za dodatni višebojni efekt, jer se blijedi dio dlake
prozire
kroz rastresitu gornju dlaku. Tako nastaje osobiti efekt
koji se opisuje kao "zelena boja", pa iako ova
ponešto sumnjiva zelena nije mjerljiva sa onom zeleno
kao kod ptica ili čak i kod nekih sisavaca, kad se takav
pas nađe u polju nemoguće ga je, ako se ne miče, razabrati
od trave... Teško je opisati ovu jedinstvenu boju samo
riječima. Možda ju slike mogu prikazati malo bolje; no
u drugu ruku struktura dlake se može ocijeniti jedino
opipom. Ona ne smije biti ni vunasta ni svilenasta, niti
tvrdo-kovrdžava, već deblja a savitljiva, ravna, srednje
elastična, više lanasta nego poput žice. Trebala bi davati
osjet kao da "pucketa" kad se gladi prema napred,
čak i ako se radi o dlaci šteneta. Krzno se u stvari sastoji
od tri sloja: uobičajeno dvostruko s gustom poddlakom,
koje je nadopunjeno duljim i grubljim zaštitnim dlakama,
dovoljno gustim da budu efikasan kišni ogrtač, ali ne
kovrdžavim ili vunasto-mekim koje bi se pústale. Dlaka
mora biti resasta ali ne i ućebljena, a uz to nikad ne
izgleda baš previše uredno. Duljina je oko 7 cm na leđima,
čak i dulja na repu, ali dosta kratka na dolnjim dijelovima
nogu i još kraća, samo oko 1cm dugačka na uškama. Poddlaka
je oko 3cm. Sve je to vrlo utilitarno, nikakav hir nečije
mašte, jer dlaka na leđima mora biti toliko dugačka da
štiti od sveg nevremena ali uši i noge moraju koliko je
moguće biti i zaštićeni od čičaka. Ljeti takva dlaka efikasno
štiti od komaraca. Potrebna njega cijele te bunde je minimalna:
ponekad možete očupati vanjski sloj i tada izčetkati poddlaku,
to je najboje obaviti u vrijeme prirodnog linjanja dlake
(najčešće u proljeće, praktično ako ne želite da previše
dlake leti po kući - ptice će rado sakupiti te čuperke
za njihove vlastite kuće, tj. podstavu za gnijezda), i
neko vrijeme će vaš pas izgledati kao ništa posebno sa
nešto čupavijom gubicom - bez brige, dlaka će izrasti
kroz par tjedana. Ili možete poslati psa u gusto grmlje,
a zatim prstima pokupiti one čičke koji su se zapleli
u dlaku, to je obično dovoljno da se pravilno uredi izgled;
a to je u stvari bila uobičajena praksa u Bosni gdje vlasnici
nisu voljeli, možda pomalo prenaglašavajući (ili bi bolje
bilo reći podnaglašavajući?) izgled svog psa previše mijenjati
umjetnim friziranjem, čak je i češalj bio prezren... Ipak
i psa koji dugo vremena nije bio češljan dâ se urediti
za nekoliko minuta, ali ako ga se uredno počešlja i očetka
on će izgledati uređeno otprilike slijedećih 30 sekundi,
nakon ćega će se protresti i svaka dlaka će sjesti u svoje
predodređeno resasto mjesto i kad slijedeći put bacite
pogled na nj vidjet ćete ponovo onaj isti izgled rustičnog
čupavca. Meni su uistinu često znali prigovoriti (laici,
i to izvan izložbenog kruga) kako moji psi izgledaju neuredno,
pa i kad su bili baš svježe okupani. Pa eto zbog te strukture
dlake je barake i vrlo lako okupati, pa i bilo da su promočili
na kiši ili došli ravno iz bare (više vole blato od čiste
vode) bit će sami od sebe suhi za tili čas. One najdulje
dlake su tanke u korijenu a nešto deblje na vrhu, te kapljice
vode (zakon fizike) klize vani prema vrhovima gdje se
sva tekućina lako strese ili obriše. Ta osobina očito
dolazi kao rezultat prirodne 
selekcije,
tako da se ponovo i ponovo govori o baraku da je “autohton”
(=samo+nastali) bosnski pas, kad u stvari autori uglavnom
žele reći da je “indigen” (na mjestu+nastaji); to preimenovanje
dolazi otud što su psi ovdje tako dobro prilagođeni klimi
i uvjetima života na otvorenom da su se uvezene pasmine
činile slabašne i preprofinjene u pogledu toga. “Autohtono”
je dobilo ostenzivno značenje “nešto što smo mi sami stvorili,
dakle najbolje prilagođeno našim uvjetima”. Ima i drugih dopuštenih boja, ali na njih se gleda poprijeko tako da nisu baš česte. Trenutno standard određuje da tako "pogrešno obojen" pas ne može na izložbi dobiti ocjenu bolju od "dobar" - dakle ni "vrlo dobar", ni "odličan", ni CAC, BOB itd., no to ne utiče na radne titule. Te nepoželjne boje su: nešto bjelina - u svakom slučaju ne više od 1/3, tako da pas na prvi pogled u stvari i izgleda jednobojan; te bjeline su obično pomrljane točkicama, pa se često bijelo pojavljuje samo na šapama - psi sa tim malim pjegicama na prstima ne podliježu diskriminaciji u izložbenom krugu. Nadalje tu su dvije inačice žute boje - uzgajivači uglavnom ne brinu koja je koja, premda je to dosta važno - one se naslijeđuju na različite načine; recesivna žuta (e e) se može prepoznati po tome što ne postoji ni jedna jedina crna dlaka, dok dominantna žuta (ay-) često dolazi uz tamni palež na leđima ili čak s tamnom maskom (ay- em-). Tu su i neki od crnih-sa-paležom koji s vremenom postanu svijetliji nego neki dominantno žuti, koji mogu imati tako jaki tamni palež da ih se može opisati kao "zelene". Ti tamnije žuti psi također ne padaju pod diskriminaciju... Zanimljivo je, da između srodnih pasmina, recesivna žuta dolazi kod istarskih i posavskih goniča, a dominantna žuta kod štajerskih. Premda se obično vjeruje da je jedna od sastojaka koju je Peintinger upotrebio za štajersku pasminu bila jednobojna varijanta (danas se ne priznaje po "istarskom" standardu, no recesivno žuti baraci padaju pod ovu kategoriju) oštrodlakog Istarca, kojeg još zovu "barbino" i primjerci kojeg su danas obično bez rodovnica - poznato je da je to bila "oštrodlaka pasmina s juga", te to možda ukazuje na činjenicu da su to mogli biti bosanski psi; premda, u to vrijeme razlika između baraka i oštrodlakog Istarca i nije bila tako jasna. Danas je na primjer nemoguće sa sigurnošu odrediti, čitajući opise iz kataloga, koje su bile pasminske pripadnosti neki od ranih izlaganih pasa sa početka 20tog stoljeća, da li baraci ili oštrodlaki istarci...
Ovo je isto tako dobar trenutak kao bilo koji drugi da se napomene, da oštrodlaki Istarac nije nikako samo oštrodlaka forma kratkodlakog Istarca, već se radi o dvjema različitima, koje su svaka za sebe potpuno određene, pasminama, a sasvim su slučajno (ili možda kao rezultat mode odnosno ukusa) jednako obojene. Iako neka međosobna istarska križanja ovdje ne mogu biti sa sigurnošu isključena, ipak je konstitucijski oštrodlaki Istarac gotovo posve jednak baraku, a bitno je različit od kratkodlakog sličnoimenjaka, koji je manji, profinjenije građe i bolje prilagođen drugačijem, krševitijem terenu i toplijoj klimi. Zna se (Beckman 1889) i da je ova pasmina upotrijebljena za oplemenjivanje talijanskog Spinonea.
Jedan od razloga što su psi u ovdašnjim zemljama uvijek bili uniformno obojeni jest tradicija (od antičke Grčke, čak! - kaže legenda)... Ali više je realistički gledati kroz turbulentnu povijest Bosne. Jer kako su mnogi ratovi imali kao poslijedicu bezbroj pasa lutalica, a lovišta nevelika (u usporedbi sa nekim drugim zemljama i kontinentima), bilo je nužno riješiti se tih lutalica ne samo da se zaštiti divljač već i, još važnije, da se spriječi širenje bjesnoće. Znači lovci su morali na prvi pogled moći prepoznati lovnog ili pastirskog psa, a prešarene se goniče, čiji je prirodni stil rada daleko od njihovih vodiča, lako zamjenjivalo za skitnice. Praksa je uglavnom bila "prvo pucaj, a poslije vidi ima li gazdu"... čak i kad pas nije naganjao stoku ili pravio ikakvu štetu. Ta još je 1970. godine veliki crni gubičar (Snauzer), i to šampion, bio ustrijeljen na Jarunu, Zagrebačkom parku a blizu lovišta, a izlika je bila dotičnom lovcu oka sokolova da mu se učinilo da je vuk (!) - a vukova već 100 godina nema bliže 100km od grada. Tako su najpopularnije lovne pasmine njemački ptičar, ili lako prepoznatljivi dugodlaki španijeli i seteri, naši goniči su najčešće žuto-bijeli, a terijeri uglavnom njemački lovni (koje mnogi lovci, koji bi stvarno trebali bolje poznavati temu, brkaju sa baracima, čak i iz neposredne blizine!). Pastoralne pasmine, od kojih su najpopularnije hrvatski ovčar i šarplaninac, su uvijek jednobojni, jedan crni, drugi sivi i svak ih poznaje. Tornjak, gotovo izgubljeni pastirski pas koji se sad ponovo vraća, prilično je šaren - a to bi mogao biti glavni razlog što je bio skoro nestao i tek sada, nakon što je, dobrano populariziran preko medija, postao prepoznatljiv, sigurno stao na noge.
Ako u budućnosti baracima naraste popularnost među lovcima, u drugim zemljama ili u nelovnim krugovima, vrlo je vjerojatno da će se zbog povećanja broja pojaviti pojaviti druge, recesivne boje koje su zasad vrlo rijetke ili skrivene.
Nema komentara :
Objavi komentar