LOVAČKI PSI KAO NEZAOBILAZNI POMAGAČI U LOVU

Uz čovjeka se je pas pojavio kao prva “kućna” životinja, u početku kao lako dostupan izvor hrane, a tek nešto kasnije kao pomagač u lovu.
Još od doba Eocena do danas za raznolikost “vrsta”-pasmina nalazimo dokaze na različitim reljefima, grobnicama, kipovima, slikama; jedni su služili za lov, drugi za ratničke pohode, kao čuvari, psi za društvo, gladijatori, a  neki su balzamirani uz mumije djece.
Već dugi neprekidni niz godina lovački su psi zauzimali posebno značenje u psećem pa tako i ljudskom društvu. Kao sto sam već prije spomenuo, raznolikost pasmina već od najranijeg doba, a danas kontroliranom selekcijom i uzgojem, čovjek je uzgojio različite pasmine koje su sposobne udovoljiti različitim zadaćama.
 

Kako po onoj narodnoj “Lovac bez psa nije lovac”, današnji urbani lovci moraju se upoznati s osnovama kinologije, te lovačkim pasminama, kako ih odgojiti, socijalizirati, školovati, da bi ih mogli koristiti kao pomagača ili bolje rečeno svoga kompanjona u lovu, koji ce mu lov učiniti ljepšim i ugodnijim.

Pravilno odgojen i odškolovan lovački pas neizostavna je karika u očuvanju i unapređenju gospodarenja bilo kakvim lovištem, radilo se o lovu na visoku ili nisku, plemenitu ili gospodarski  neupotrebljivu divljač.
Na skupštini Međunarodne kinološke federacije u Jeruzalemu 1987. godine, sve pasmine pasa razvrstane su u deset grupa, koje su dalje podijeljene u sekcije, ali uz tu podjelu imamo i podjelu lovačkih pasa s obzirom na način njihova rada u lovu, pa ih tako dijelimo na:

• jamare
• goniče
• krvosljednike
• ptičare
• šunjkavce ili čunjavce
• retrievere ili donosače
• hrtove.

Pokušati ću u novim prilozima što bolje spomenuti najbitnije krarakteristike pojedinih lovnih skupina pasa kako bih možda pomogao budućim novim vlasnicima u što boljem odabiru njihovog lovačkog prijatelja.